Albert Camus

U prvoj polovini 20. stoljeća i na tragu one druge, na europskoj se književnoj sceni javljaju struje koje nagovještavaju oveći utjecaj egzistencijalizma u prozi. Najvažniji predstavnici tih strujanja uvjerljivo su bili Jean-Paul Sartre i Albert Camus. Iako su obojica podjednako važni, ovdje ću se ipak više osvrnuti na ovog drugog, jer ipak je rođen na današnji dan. Točnije, 7. studenog 1913. rodio se ovaj svjetski čovjek u Mondovi u Alžiru, a umro 4. siječnja 1960. u Villeblevinu u Francuskoj.
Francuski je književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1957.), a poznat je i po svom osebujnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Ne zna se je li više pridonio filozofiji svojim filozofskim djelima, ili književnosti 20. stoljeća književnim stvaralaštvom. Podjednako plodno je stvarao na oba područja. Pismeno se izražavao u obliku romana, novela, drama, filozofskih djela i eseja. Cijeli njegov literarni opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost za svijet današnjice evocira antičku Grčku koja je u svemu znala pronaći pravu mjeru.
Roman “Stranac” Alberta Camusa objavljen 1942. godine. Djelo je nastalo u Camusovom prvom stvaralačkom razdoblju, nazvanom razdoblje apsurda. Camusova filozofija sastoji se od vjerovanja da život nema nikakvo stvarno značenje te da je besmislen i apsurdan. Ti su stavovi proizašli iz njegovog iskustva s Drugim svjetskim ratom te su najbolje vidljivi upravo u ovom djelu. Camus je zbog njega osvojio je Nobelovu nagradu za književnost 1957. Roman je prema vrsti filozofski, a utemeljen je na filozofskom eseju “Mit o Sizifu”, u kojem Camus pobliže iznosi različite vidove apsurda. Taj esej objavljen je iste godine kad i “Stranac”.
Glavni lik romana je tridesetogodišnjak Meursault koji priča svoju priču u prvom licu. On je stranac, kao i u naslovu romana, kojim se prikazuje odnos između junaka i društva, kao jedan od temeljnih problema društva. On je antijunak – apsurdan, suvišan čovjek koji potpuno pasivno promatra kako slučaj određuje tok njegova života. Svoju priču iznosi na miran i jednostavan način, a sebe prikazuje kao čovjeka čiji je život ispunjen nizom slučajnih situacija za koje je on nezainteresiran te u kojima sudjeluje tek kao prolaznik. Čak i činjenicu da je počinio ubojstvo iznosi kao posljedicu slučaja.
Kompozicija romana je dvodijelna, a počinje i završava problemom smrti. Prvi dio romana započinje majčinom smrću i sahranom, a završava počinjenim ubojstvom. Drugi dio romana sastoji se od događaja u zatvoru, suđenja te završava osudom na smrt. Tijekom romana se primjećuje indiferentnost glavnog lika te nedostatak emocija, a i sam potvrđuje da je čovjek bez ambicije jer smatra da ništa u životu ionako nema smisla.
U stilu pisanja uočavaju se kratke i sažete rečenice, kojima se u mnogo slučajeva opisuju neki manje bitni detalji. Iz načina pisanja primjećuje se mnogo toga o glavnom liku te se oblikuje njegov karakter; njegova nezainteresiranost, pesimističnost i pasivnost kao glavne osobine. Na samom kraju romana, glavni lik prevladava besmislenost svojeg života njegovim prihvaćanjem.


Literarna sekcija