Sretan rođendan gospodine Flaubert!

„Kad čovjek ne može biti umjetnik, postaje kritičar isto tako kao što postaje doušnik kad ne može postati vojnikom.“

„Autor treba biti u svom djelu ono što je Bog u svemiru: sveprisutan i uvijek nevidljiv.“

„Ništa toliko ne ponizuje čovjeka koliko to što vidi da budale uspijevaju u stvarima u kojima je on doživio neuspjeh.“

„Ljubav je proljetna biljka koja sve prožima nadom, pa čak i ruševine uz koje prianja.“

„Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego se poklanja.“

„Kad čovjek očajava, uvijek se treba nadati, a kad se nada, treba sumnjati.“

„Lijepi su lijepi samo zato što su okruženi ružnima.“

„Šta znači biti slavan? Postići da se govori mnogo gluposti na vaš račun.“

„U rečenici treba prije svega kolati krv, a ne limfa: kad ja kažem krv, to znači srce. Njena je zadaća da kuca, da treperi i uzbuđuje...“

Jedan od najvećih svjetskih romanopisaca, Gustave Flaubert, rodio se 12. prosinca 1821. godine u Rouenu (Francuska), a napustio ovaj svijet na današnji dan, 8. svibnja 1880. godine. Pamtimo ga kao najutjecajnijeg francuskog romanopisca 19. stoljeća. Rano se počeo oduševljavati književnošću i od 1835. godine počeo pisati pripovijetke te objavljivati književne novine. Iako nije nikad zasnovao obitelj, doživio je veliku platonsku ljubav s Elisom Foucault. To je bila žena glazbenog izdavača Mauricea Schlesingera, 11 godina starija od njega i tijekom cijelog života ostala je među njegovim najvažnijim osobama. Sljedeću ljubavnu priču doživio je s pariškom pjesnikinjom Louisom Colet s kojom se dopisivao do 1855. godine. Flaubert je bio vrlo krhkog zdravlja, tako da glavninu svog života provodi u ladanjskoj kući u blizini Rouena. Bolest ga toliko razdražuje da pada u tešku depresiju kao i njegova prva ljubav Elise.

Prvo Flaubertovo remek djelo, a ujedno i najpoznatije je „Gospođa Bovary“ iz 1857. godine. Pisanju tog djela prethodilo je piščevo putovanje po Bliskome i Srednjem istoku u trajanju od skoro dvije godine. To je turobna pripovijest koja je sazrijevala za to vrijeme, a sam pisac za djelo kaže kako se temelji na „mističkom i zemaljskom obliku neutažive ljubavi“. Tema nesretnog braka i preljuba je književni obrazac koji je bezbroj puta bio korišten u pisaca, a zamišljen je kao sukob snova i stvarnosti, iluzija i razočarenja. Makar je desetak puta počinjao jer mu se tema činila isuviše banalna, ipak je odlučio progovoriti o egzistencijalnoj dosadi mlade žene provincijskoga normandijskoga liječnika, Emme Bovary, sklonoj preljubima i na kraju samoubojstvu. „Junakinja“ je izazvala sudski proces zbog, navodno, nemoralnih dijelova teksta. Pisac, njegov izdavač i tiskar,  oslobođeni su optužbe zahvaljujući mudrosti suca. G. Flaubert je izjavio: „Vjeruju da sam zaljubljen u stvarnost, a zapravo ja je mrzim. Iz mržnje prema realizmu počeo sam pisati taj roman“. Taj nadasve psihološki roman krase vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem se glas i misao pisca potpuno gube, te skladni i profinjeni stil koji je postao uzorom francuske proze. Autor ga je okarakterizirao kao djelo o „ironičnoj sudbini koja podešava stvari tako da cjelina bude što je moguće skladnija, a sudionici što je moguće nesretniji“. Takva piščeva vizija, gdje junakinja djela zamišlja da je rođena za drukčiju sudbinu od one koju joj je život namijenio, dobila je i pripadajući pojam „bovarizam“.

„Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svim kutovima njena srca. (...) U duši međutim očekivala je neki događaj.“

VOLTAIRE

Voltaire je francuski filozof i književnik koji je obilježio razdoblje prosvjetiteljstva. Rodio se 1694. godine u Parizu. Njegovo pravo ime je François-Marie Arouetle Jeune, a ovim skraćenim imenom počeo se služiti 1718. godine kada je njegova tragedija “Edip” postigla veliki uspjeh.
Školovanje je započeo u isusovačkoj školi, a nakon toga je studirao pravo. U svojim dvadesetim godinama bio je zagovornik slobodnog izražavanja misli pa je, krećući se po aristokratskim salonima Pariza, sastavljao epigrame zbog kojih je 1717. godine završio u zatvoru.
Nakon sukoba s vitezom Rohanom završava njegovo razdoblje dobrih odnosa s dvorom pa napušta Francusku 1726. godine i odlazi u Englesku u kojoj je boravio tri godine. Engleska je za njega značila prekretnicu u životu. Sprijateljio se s brojnim uglednicima te zemlje. Svoje iskustvo i stečena znanja za vrijeme boravka u Engleskoj predočio je u “Filozofskim ili engleskim pismima”. Knjiga je izašla 1733. godine u Engleskoj, a godinu dana kasnije i u Francuskoj.
No Pariški parlament proglašava njegovo djelo neprihvaćenim i nedostojnim religije i vlasti te tako Voltaire postoje jednim od autora čija djela nisu bila rado viđena i čitana.
1728. godine objavio je nacionalni spjev “Henerijadu”, a 1731. godine historiografski ogled “Povijest Karla XII”. Objavio je i par Shakespeareovih nadahnutih tragedija od kojih je najviše zapažena “Zaira”.
Malo nakon toga ponovo napušta Pariz i odlazi u Cirey gdje se smjestio na imanju prijateljice markize du Chatelet. Vrijeme provedeno na imanje za njega je bilo najplodonosnije što se tiče njegova stvaralaštva. Naime, njegova domaćica bila je velika poznavateljica prirodnih znanosti, matematike, stranih i klasičnih jezika što je ostavilo i veliki trag i na njega. 1738. godine objavio je “Elemente Newtonove filozofije” u kojoj je obrazložio Newtonove zamisli.
Sredinom 40-ih godina kada je postao slavan i čitan, vratio se u Pariz gdje je postao dvorski pjesnik i povjesničar kralja Luja XV. Primljen je u Akademiju te malo nakon toga objavljuje “Zadig” te libreto za operu “Princeza od Navare”. Za cijelo to vrijeme teško se suzdržavao satiričkih pošalica koje je ovoga puta uputio kraljevoj ljubavnici markizi de Pompadour.
Nakon toga ponovo je završio u progonstvu gdje prihvaća poziv Fridrika II, pruskog vladara te postaje njegov savjetnik i prijatelj.
Godine 1751. u Berlinu objavljuje značajnu povijesnu studiju “Stoljeće Ljudevita XIV., a godinu dana kasnije izlazi pripovijest “Micromegas”.
Nakon tri godine stigao je i kraj prijateljstva s kraljem Fridrikom, a nakon toga se Voltaire kratko nastanjuje u Ženevi da bi se konačno smirio u Ferneyu, svom imanju koje se nalazilo na granici Francuske i Švicarske.
Pedesete i šezdesete bile su za njega književni najjače godine. Tada je objavio svoja najpoznatija djela: “Poemu o nesreći u Lisabonu”, “Raspravu o snošljivosti”, “Ogled o običajima i duhu narodu”, “Filozofski rječnik”, “Naivko” i “O strahovitoj opasnosti čitanja”.
Godine 1778.  vratio se u Pariz gdje je i umro 30. svibnja te iste godine.

Candide ili Optimizam svrstava se u filozofske romane. Prožet je šarmom humora i nizom situacija koje prate jednog nesretnog mladića. Uz sve nevolje koje ga prate on se ne koleba u vjeru koju mu je usadio njegov učitelj, govoreći da je naš svijet stvoren kao najbolji od svih svjetova te da sve stvari i sva događanja imaju svoj uzrok. Prema tom učenju, Candid doživljava i analizira svaku nesreću koja ga nalazi dok luta svijetom. Njegova ljubav prema lijepoj Cunegondi je pokretač svih radnji i nesreća koje proživljava i prihvaća ih smatrajući da sve mora biti tako posloženo.
Sve situacije u koje upada, dokazuju mu, da u svijetu u kojemu živi, samo nesreća može opstati i trajati. U svom mladom životu doživljava mnogo tužnih trenutaka; od batina, bičevanja, biva nekoliko puta prevaren i pokraden i sve to zbog svoje naivnosti i vjere u ljudsku dobrotu.
Radnja samog romana ne slijedi neke povezanosti među likovima koji nisu tipično karakterizirani. Samo su površno opisani bez nekih jačih emocionalnih karakteristika. Time je postignut efekt da ih ne gledamo realistički već da se pažnja obrati na šaljiv način pripovijedanja koji se proteže kroz cijeli roman. Veselu notu daju filozofski pojmovi i debate među raznim ljudima koji dolaze iz raznih društvenih slojeva, te povezivanje nekih pojava i ideja koje istovremeno ne funkcioniraju. Paradoksalan je Candidov život praćen brojnim nesrećama, a on i dalje smatra da je sve što ga okružuje savršeno.
Prateći glavnog junaka kroz mnoštvo situacija, uočava se autorova kritika prema ratu, nasilju, ljudskoj gluposti i nepoštivanju bližnjega, kritika prema vjerskoj netoleranciji i podcjenjivanju. Poučen životom mladić sazrijeva i uočava da bi život u koji vjeruje stvarno postao savršen, mora ga uređivati i raditi na tome savršenstvu, a ne prepustiti se životnoj bujici. Mudri savjet Turčina otvorio je Candidu nove poglede na život: “Rat udaljuje od nas tri velika zla: dosadu, porok i neimaštinu.” Na kraju poučen tom spoznajom sam kaže “Ali treba da obrađujemo svoj vrt.” pri čemu najvjerojatnije misli na svoj život prije i poslije spoznaje.
Literarna sekcija

 

Sedmica njemačkog filma u Odžaku

Sedmica njemačkog filma i ove je godine nastavila svoje putovanje te uljepšala jesenje večeri u našem gradiću Odžaku.
Profesorica Afrodita Jeličić je, u suradnji s Goethe-Institutom Sarajevo i Centrom za kulturu Odžak, organizirala Sedmicu njemačkog filma u Odžaku.
Od 4.11. do 8.11. 2019. godine učenici i građani Odžaka su svaku večer od 19 sati imali priliku besplatno pogledati jedan od pet ponuđenih filmova njemačke produkcije.
Na ovogodišnjoj listi filmova nalazili su se: bavarska komedija „Ko prije umre, duže je mrtav“, film o odrastanju „Crazy“, drama o golom preživljavanju „The Cut“, ratna melodrama „Most na Ibru/ Najljepša je zemlja moja“ i klasik o padu zida „Good bye Lenin!“

August Šenoa

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa, najutjecajniji i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti, rodio se u Zagrebu 14. studenoga 1838. godine. Otac Alois Schönoa bio je Nijemac iz Češke koji je u Zagreb doselio 1830. godine gdje je radio kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs bila je Slovakinja iz Budimpešte. Imao je tri brata, Teodora, Julija i Aurela. Julije se također bavio književnošću. Oženio se Slavom Ištvanić, turopoljskom plemkinjom.

Matoš ga je nazvao Augustom Prvim, ne bez razloga. Puno desetljeće (1871.-1881.) vladao je Šenoa hrvatskom književnošću, pa se to razdoblje u njezinoj povijesti često naziva Šenoino doba. Šenoa je nesumnjivo središnja ličnost hrvatske književnosti devetnaestoga stoljeća. Tvorac hrvatskoga modernog romana, pjesnik, pripovjedač, kritičar, prevoditelj, feljtonist, reformator kazališta, novinar, Šenoa je čitavo jedno književno razdoblje obilježio svojim imenom.

Čovjek golema znanja i talenta, bio je Šenoa stvaratelj kakvoga je tadašnji književni život u Hrvatskoj upravo najviše trebao. Utjecao je djelom i primjerom, organizatorskim sposobnostima i neumornim samoprijegorom. Hrvatska književnost devetnaestoga stoljeća doista je nezamisliva bez Augusta Šenoe.

Umro je prerano, sa samo 43 godine, ostavivši za sobom natuknice za čak 40-tak nikada napisanih romana i pripovijesti. Bio je to veliki gubitak za hrvatsku književnost i za grad Zagreb. Umro je 13. prosinca 1881. godine u Zagrebu zbog komplikacija  upale pluća koju je dobio 1880. godine kada se kao gradski senator (gradonačelnik) brinuo za spašavanje unesrećenih u velikom potresu.

Literarna sekcija

MRAČNO DOBA VIKTORIJANSKE ERE

Što je toliko monstruozno u viktorijanskoj eri, okarakteriziranoj naglim padom smrtnosti i procvatom sjeverne hemisfere da navodi Stevensona i Wildea na stvaranje njihovih najboljih, ali i najmračnijih djela ikada? Što to u njima budi nagon za otkrivanjem lošeg i izopačenog u ljudima, iz čega se rađaju Hyde i Gray? 

Neobičan slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea poznato je i rasprostranjeno djelo u tolikoj mjeri da se ta prezimena koriste čak i danas pri opisivanju obično veoma dobrog i stravično, iznenadno lošeg. 

Slika Doriana Graya i Neobičan slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea, objavljeni u razmaku od pet godina savršen su primjer kako mračno doba literature utječe na gotovo sve podjednako. 

Je li slučajnost što oba djela govore o pronalasku lošeg u ljudima, bilo da je to Dorianova zaljubljenost u samoga sebe ili pak Hydeova nagla priroda?

Čak i ako hipotetički kažemo kako je to puka slučajnost i pretpostavimo kako su autori bili u sličnom mentalnom stanju prilikom stvaranja ovih remek-djela, ne možemo poreći kako je teško vjerojatno da su baš one osobe zadužene za pobuđivanje njihove zle prirode oslovljene istim imenom. 

Dr. Henry Jekyll, znanstvenik koji se u dobu porasta važnosti religije naizgled trudio sklopiti duhovno i znanstveno te otkriti lijek za razaznavanje dobroga i lošega u ljudima stvara gospodina Edwarda Hydea, svoj alter-ego koji mu naposljetku oduzima život. 

Lord Henry Wotton, aristokrat koji pronalazi gotovo savršenog mladića i upropaštava ga naglim uvođenjem u svoj hedonistički pogled na svijet.

Oba djela sadrže također i lik individue koja se predstavlja kao bezuvjetno dobar prijatelj dugi niz godina te pozitiv izopačenih likova; bili bi to slikar Basil Hallward i dr. Lanyon. 

 U oba djela zlo pobjeđuje dobro, nakon čega biva uništeno od samoga sebe. 

Nakon što Dorian Gray ubija Basila Hallwarda, bez pokajanja uništava svoju sliku što ga otjera u smrt i njegovoj perpetualnoj ljepoti zadaje ožiljke koji predstavljaju počinjena zlodjela. Dr. Lanyon svjedoči pretvaranju Hydea u Jekylla te se nasmrt preplaši, nakon čega, poput zlobnika Rodericka Ushera, umire.

Dorian Gray nikada nije želio priznati kako se promijenio pa čak i u trenucima kada se nevoljko osvrće na mladi život Sybile Vane koji je oduzeo, ne priznaje da se njegovo biće suštinski izobličilo. 

Edward Hyde u zadnjoj ispovijesti dr. Jekylla govori o njemu kao o drugoj osobi, ali nikada ne govori o sebi kao o Hydeu, iako je to idealna prilika za takvo što. 

Drugi Gray i Hyde nikada nisu niti postojali. Sva njihova djela su unutarnje želje pobuđene na različit način, ali s istim motivom; činjenjem zla bez otkrića. 

Doriana u smrt tjera pomisao na to da će i bez pokajanja, uništenjem onoga za što je prodao vlastitu dušu biti spašen, a Jekylla upropaštava jedna kontaminirana kemikalija i njegova želja za počinjenjem grijeha u krabulji. Apsolutno dobro biva uništeno zajedno s vlastitom suštom suprotnošću, a od njega ne ostaje ništa osim sjećanja na dobroćudnog znanstvenika i najljepšeg mladića kojeg je svijet ikad vidio. 

„Eto, dakle, odlažući pero i zapečaćujući svoju ispovijest, okončavam život tog nesretnika Henrya Jekylla.“ -gdin Edward Hyde

Ena Karić, 3. a

 

JUNAŠTVO

Junaštvo. Riječ koja, ma koliko mi bili mladi ili stari, neuki, nezreli, ili pak zreli, u većini nas budi dijete zaljubljeno u bajke, željno da vidi istinsku hrabrost i ogromnu ljubav. 

No, mijenja li se vremenom njegova definicija? Što je „junaštvo“ postalo? Za početak, postoji li ono danas uopće? Primjenjuje li se na svakodnevni život kako bi nekome uljepšalo dan, popravilo nešto s čim taj netko nije zadovoljan, a ne može ga promijeniti sam? 

-Naravno da ne. Iznenađeni ste odgovorom? -Zaboga, zar ste uistinu očekivali drugačiji odgovor? Zar već niste shvatili da u vremenu u kojemu živimo takvo što ne postoji? Pitate se u kakvom vremenu živimo?

 -Živimo u vremenu kada se ne cijeni Penelopina savršena vjernost, u kojemu se ismijava Romeova opijajuća ljubav i zamjenjuje time što se nitko ne voli bezuvjetno. Toliko nas zasljepljuje oponašanje drugih da bismo bili prihvaćeni da u potpunosti zaboravljamo na naš zadatak kao ljudska bića. A, kada nas neki pojedinac podsjeti na to, otrgnemo se iz njegovih brižnih ruku, pobjegnemo od njegovog srca željnog pružanja pomoći, zaboravimo na Pegazovu bezuvjetnu poslušnost i potrčimo prema Narcisovim rukama, koje nam ne mogu pružiti ništa osim još snažnije zaluđenosti samim sobom, uništavajući nas sve lakše, jer iza samog Narcisa stoje milijuni drugih zlikovaca, s nasmiješenim pogledima i raširenim rukama, krvožedno čekajući svoje nove žrtve. Oni od nas naizgled ne traže ništa osim malo posvećenosti u ignoriranju svega ovozemaljskoga, osim činjenja zla. Oni sjede u mjestu i smješkaju vam se, potajno se moleći da pored Atenine mudrosti odaberete Katarininu goropadnost, da pored Hamletove upornosti odaberete Macbethovu surovu, krvavu ambicioznost, potaknutu željom za upravljanjem svima. 

A Pegaz? -On vas čeka, s krilima spremnim za let prema dobroti i sreći, svemu pohvalnom. Put do Pegaza i Narcisa je jednako dug i lak, ali na vama je koji ćete izabrati. Vjerojatno se kao i ja ponovno pitate: „Ako su oba puta u potpunosti jednaka, zašto onda uporno biramo put ka zlu?“.

 -Zato što je mnogo jednostavnije pratiti čopor od milijuna ka zlu, nego se sam uputiti prema dobru. Možda je tako i bolje u svijetu u kakvom danas živimo. Jer, što su naši junaci dobili od svog junaštva? Kazne i smrt, znali su završavati gore od zlikovaca. 

Danas je, izgleda, ipak najveće junaštvo biti čovjek.

Ena Karić, 3. a