Pero Zečević

  Pero Zečević rođen je 1. veljače 1959. godine u Gornjoj Dubici. Osnovnu školu završio je  u Gornjoj i Donjoj Dubici, a klasičnu gimnaziju u Bolu, na otoku Braču. Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Osijeku 1985. godine. Nakon toga počeo je raditi kao profesor u Srednjoškolskom centru u Odžaku, predavajući stručne predmete u srednjoj poljoprivrednoj školi. Na tim poslovima, kao vrlo stručan i omiljen predavač, radio je do ukidanja poljoprivredne struke 31. kolovoza 1989. godine.

Potom se aktivno počinje baviti društvenim i političkim radom te na prvim demokratskim višestranačkim izborima biva izabran u Skupštinu općine Odžak. Tijekom ratnih godina i dalje se bavi političkim radom i organizacijom obrane općine Odžak te tijesno surađuje sa 102. brigadom HVO-a i izbjeglim narodom s prostora Bosanske Posavine. Nakon završetka rata u BiH, radio je neumorno na poslovima povratka i obnove prostora općine Odžak, a zatim preuzima rukovođenje Općinskim vijećem Odžak i na toj poziciji ga zatiče smrt 7. prosinca 1997. godine.

Na inicijativu bivših kolega iz Srednjoškolskog centra, Općinsko vijeće Odžak je donijelo odluku da se u trajni spomen i znak zahvalnosti ova srednjoškolska ustanova nazove imenom Pere Zečevića.

Naslovnica

Sretan rođendan gospodine Flaubert!

„Kad čovjek ne može biti umjetnik, postaje kritičar isto tako kao što postaje doušnik kad ne može postati vojnikom.“

„Autor treba biti u svom djelu ono što je Bog u svemiru: sveprisutan i uvijek nevidljiv.“

„Ništa toliko ne ponizuje čovjeka koliko to što vidi da budale uspijevaju u stvarima u kojima je on doživio neuspjeh.“

„Ljubav je proljetna biljka koja sve prožima nadom, pa čak i ruševine uz koje prianja.“

„Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego se poklanja.“

„Kad čovjek očajava, uvijek se treba nadati, a kad se nada, treba sumnjati.“

„Lijepi su lijepi samo zato što su okruženi ružnima.“

„Šta znači biti slavan? Postići da se govori mnogo gluposti na vaš račun.“

„U rečenici treba prije svega kolati krv, a ne limfa: kad ja kažem krv, to znači srce. Njena je zadaća da kuca, da treperi i uzbuđuje...“

Jedan od najvećih svjetskih romanopisaca, Gustave Flaubert, rodio se 12. prosinca 1821. godine u Rouenu (Francuska), a napustio ovaj svijet na današnji dan, 8. svibnja 1880. godine. Pamtimo ga kao najutjecajnijeg francuskog romanopisca 19. stoljeća. Rano se počeo oduševljavati književnošću i od 1835. godine počeo pisati pripovijetke te objavljivati književne novine. Iako nije nikad zasnovao obitelj, doživio je veliku platonsku ljubav s Elisom Foucault. To je bila žena glazbenog izdavača Mauricea Schlesingera, 11 godina starija od njega i tijekom cijelog života ostala je među njegovim najvažnijim osobama. Sljedeću ljubavnu priču doživio je s pariškom pjesnikinjom Louisom Colet s kojom se dopisivao do 1855. godine. Flaubert je bio vrlo krhkog zdravlja, tako da glavninu svog života provodi u ladanjskoj kući u blizini Rouena. Bolest ga toliko razdražuje da pada u tešku depresiju kao i njegova prva ljubav Elise.

Prvo Flaubertovo remek djelo, a ujedno i najpoznatije je „Gospođa Bovary“ iz 1857. godine. Pisanju tog djela prethodilo je piščevo putovanje po Bliskome i Srednjem istoku u trajanju od skoro dvije godine. To je turobna pripovijest koja je sazrijevala za to vrijeme, a sam pisac za djelo kaže kako se temelji na „mističkom i zemaljskom obliku neutažive ljubavi“. Tema nesretnog braka i preljuba je književni obrazac koji je bezbroj puta bio korišten u pisaca, a zamišljen je kao sukob snova i stvarnosti, iluzija i razočarenja. Makar je desetak puta počinjao jer mu se tema činila isuviše banalna, ipak je odlučio progovoriti o egzistencijalnoj dosadi mlade žene provincijskoga normandijskoga liječnika, Emme Bovary, sklonoj preljubima i na kraju samoubojstvu. „Junakinja“ je izazvala sudski proces zbog, navodno, nemoralnih dijelova teksta. Pisac, njegov izdavač i tiskar,  oslobođeni su optužbe zahvaljujući mudrosti suca. G. Flaubert je izjavio: „Vjeruju da sam zaljubljen u stvarnost, a zapravo ja je mrzim. Iz mržnje prema realizmu počeo sam pisati taj roman“. Taj nadasve psihološki roman krase vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem se glas i misao pisca potpuno gube, te skladni i profinjeni stil koji je postao uzorom francuske proze. Autor ga je okarakterizirao kao djelo o „ironičnoj sudbini koja podešava stvari tako da cjelina bude što je moguće skladnija, a sudionici što je moguće nesretniji“. Takva piščeva vizija, gdje junakinja djela zamišlja da je rođena za drukčiju sudbinu od one koju joj je život namijenio, dobila je i pripadajući pojam „bovarizam“.

„Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svim kutovima njena srca. (...) U duši međutim očekivala je neki događaj.“