Pero Zečević

  Pero Zečević rođen je 1. veljače 1959. godine u Gornjoj Dubici. Osnovnu školu završio je  u Gornjoj i Donjoj Dubici, a klasičnu gimnaziju u Bolu, na otoku Braču. Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Osijeku 1985. godine. Nakon toga počeo je raditi kao profesor u Srednjoškolskom centru u Odžaku, predavajući stručne predmete u srednjoj poljoprivrednoj školi. Na tim poslovima, kao vrlo stručan i omiljen predavač, radio je do ukidanja poljoprivredne struke 31. kolovoza 1989. godine.

Potom se aktivno počinje baviti društvenim i političkim radom te na prvim demokratskim višestranačkim izborima biva izabran u Skupštinu općine Odžak. Tijekom ratnih godina i dalje se bavi političkim radom i organizacijom obrane općine Odžak te tijesno surađuje sa 102. brigadom HVO-a i izbjeglim narodom s prostora Bosanske Posavine. Nakon završetka rata u BiH, radio je neumorno na poslovima povratka i obnove prostora općine Odžak, a zatim preuzima rukovođenje Općinskim vijećem Odžak i na toj poziciji ga zatiče smrt 7. prosinca 1997. godine.

Na inicijativu bivših kolega iz Srednjoškolskog centra, Općinsko vijeće Odžak je donijelo odluku da se u trajni spomen i znak zahvalnosti ova srednjoškolska ustanova nazove imenom Pere Zečevića.

Naslovnica

VOLTAIRE

Voltaire je francuski filozof i književnik koji je obilježio razdoblje prosvjetiteljstva. Rodio se 1694. godine u Parizu. Njegovo pravo ime je François-Marie Arouetle Jeune, a ovim skraćenim imenom počeo se služiti 1718. godine kada je njegova tragedija “Edip” postigla veliki uspjeh.
Školovanje je započeo u isusovačkoj školi, a nakon toga je studirao pravo. U svojim dvadesetim godinama bio je zagovornik slobodnog izražavanja misli pa je, krećući se po aristokratskim salonima Pariza, sastavljao epigrame zbog kojih je 1717. godine završio u zatvoru.
Nakon sukoba s vitezom Rohanom završava njegovo razdoblje dobrih odnosa s dvorom pa napušta Francusku 1726. godine i odlazi u Englesku u kojoj je boravio tri godine. Engleska je za njega značila prekretnicu u životu. Sprijateljio se s brojnim uglednicima te zemlje. Svoje iskustvo i stečena znanja za vrijeme boravka u Engleskoj predočio je u “Filozofskim ili engleskim pismima”. Knjiga je izašla 1733. godine u Engleskoj, a godinu dana kasnije i u Francuskoj.
No Pariški parlament proglašava njegovo djelo neprihvaćenim i nedostojnim religije i vlasti te tako Voltaire postoje jednim od autora čija djela nisu bila rado viđena i čitana.
1728. godine objavio je nacionalni spjev “Henerijadu”, a 1731. godine historiografski ogled “Povijest Karla XII”. Objavio je i par Shakespeareovih nadahnutih tragedija od kojih je najviše zapažena “Zaira”.
Malo nakon toga ponovo napušta Pariz i odlazi u Cirey gdje se smjestio na imanju prijateljice markize du Chatelet. Vrijeme provedeno na imanje za njega je bilo najplodonosnije što se tiče njegova stvaralaštva. Naime, njegova domaćica bila je velika poznavateljica prirodnih znanosti, matematike, stranih i klasičnih jezika što je ostavilo i veliki trag i na njega. 1738. godine objavio je “Elemente Newtonove filozofije” u kojoj je obrazložio Newtonove zamisli.
Sredinom 40-ih godina kada je postao slavan i čitan, vratio se u Pariz gdje je postao dvorski pjesnik i povjesničar kralja Luja XV. Primljen je u Akademiju te malo nakon toga objavljuje “Zadig” te libreto za operu “Princeza od Navare”. Za cijelo to vrijeme teško se suzdržavao satiričkih pošalica koje je ovoga puta uputio kraljevoj ljubavnici markizi de Pompadour.
Nakon toga ponovo je završio u progonstvu gdje prihvaća poziv Fridrika II, pruskog vladara te postaje njegov savjetnik i prijatelj.
Godine 1751. u Berlinu objavljuje značajnu povijesnu studiju “Stoljeće Ljudevita XIV., a godinu dana kasnije izlazi pripovijest “Micromegas”.
Nakon tri godine stigao je i kraj prijateljstva s kraljem Fridrikom, a nakon toga se Voltaire kratko nastanjuje u Ženevi da bi se konačno smirio u Ferneyu, svom imanju koje se nalazilo na granici Francuske i Švicarske.
Pedesete i šezdesete bile su za njega književni najjače godine. Tada je objavio svoja najpoznatija djela: “Poemu o nesreći u Lisabonu”, “Raspravu o snošljivosti”, “Ogled o običajima i duhu narodu”, “Filozofski rječnik”, “Naivko” i “O strahovitoj opasnosti čitanja”.
Godine 1778.  vratio se u Pariz gdje je i umro 30. svibnja te iste godine.

Candide ili Optimizam svrstava se u filozofske romane. Prožet je šarmom humora i nizom situacija koje prate jednog nesretnog mladića. Uz sve nevolje koje ga prate on se ne koleba u vjeru koju mu je usadio njegov učitelj, govoreći da je naš svijet stvoren kao najbolji od svih svjetova te da sve stvari i sva događanja imaju svoj uzrok. Prema tom učenju, Candid doživljava i analizira svaku nesreću koja ga nalazi dok luta svijetom. Njegova ljubav prema lijepoj Cunegondi je pokretač svih radnji i nesreća koje proživljava i prihvaća ih smatrajući da sve mora biti tako posloženo.
Sve situacije u koje upada, dokazuju mu, da u svijetu u kojemu živi, samo nesreća može opstati i trajati. U svom mladom životu doživljava mnogo tužnih trenutaka; od batina, bičevanja, biva nekoliko puta prevaren i pokraden i sve to zbog svoje naivnosti i vjere u ljudsku dobrotu.
Radnja samog romana ne slijedi neke povezanosti među likovima koji nisu tipično karakterizirani. Samo su površno opisani bez nekih jačih emocionalnih karakteristika. Time je postignut efekt da ih ne gledamo realistički već da se pažnja obrati na šaljiv način pripovijedanja koji se proteže kroz cijeli roman. Veselu notu daju filozofski pojmovi i debate među raznim ljudima koji dolaze iz raznih društvenih slojeva, te povezivanje nekih pojava i ideja koje istovremeno ne funkcioniraju. Paradoksalan je Candidov život praćen brojnim nesrećama, a on i dalje smatra da je sve što ga okružuje savršeno.
Prateći glavnog junaka kroz mnoštvo situacija, uočava se autorova kritika prema ratu, nasilju, ljudskoj gluposti i nepoštivanju bližnjega, kritika prema vjerskoj netoleranciji i podcjenjivanju. Poučen životom mladić sazrijeva i uočava da bi život u koji vjeruje stvarno postao savršen, mora ga uređivati i raditi na tome savršenstvu, a ne prepustiti se životnoj bujici. Mudri savjet Turčina otvorio je Candidu nove poglede na život: “Rat udaljuje od nas tri velika zla: dosadu, porok i neimaštinu.” Na kraju poučen tom spoznajom sam kaže “Ali treba da obrađujemo svoj vrt.” pri čemu najvjerojatnije misli na svoj život prije i poslije spoznaje.
Literarna sekcija