Pero Zečević

  Pero Zečević rođen je 1. veljače 1959. godine u Gornjoj Dubici. Osnovnu školu završio je  u Gornjoj i Donjoj Dubici, a klasičnu gimnaziju u Bolu, na otoku Braču. Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Osijeku 1985. godine. Nakon toga počeo je raditi kao profesor u Srednjoškolskom centru u Odžaku, predavajući stručne predmete u srednjoj poljoprivrednoj školi. Na tim poslovima, kao vrlo stručan i omiljen predavač, radio je do ukidanja poljoprivredne struke 31. kolovoza 1989. godine.

Potom se aktivno počinje baviti društvenim i političkim radom te na prvim demokratskim višestranačkim izborima biva izabran u Skupštinu općine Odžak. Tijekom ratnih godina i dalje se bavi političkim radom i organizacijom obrane općine Odžak te tijesno surađuje sa 102. brigadom HVO-a i izbjeglim narodom s prostora Bosanske Posavine. Nakon završetka rata u BiH, radio je neumorno na poslovima povratka i obnove prostora općine Odžak, a zatim preuzima rukovođenje Općinskim vijećem Odžak i na toj poziciji ga zatiče smrt 7. prosinca 1997. godine.

Na inicijativu bivših kolega iz Srednjoškolskog centra, Općinsko vijeće Odžak je donijelo odluku da se u trajni spomen i znak zahvalnosti ova srednjoškolska ustanova nazove imenom Pere Zečevića.

Naslovnica

MRAČNO DOBA VIKTORIJANSKE ERE

Što je toliko monstruozno u viktorijanskoj eri, okarakteriziranoj naglim padom smrtnosti i procvatom sjeverne hemisfere da navodi Stevensona i Wildea na stvaranje njihovih najboljih, ali i najmračnijih djela ikada? Što to u njima budi nagon za otkrivanjem lošeg i izopačenog u ljudima, iz čega se rađaju Hyde i Gray? 

Neobičan slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea poznato je i rasprostranjeno djelo u tolikoj mjeri da se ta prezimena koriste čak i danas pri opisivanju obično veoma dobrog i stravično, iznenadno lošeg. 

Slika Doriana Graya i Neobičan slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea, objavljeni u razmaku od pet godina savršen su primjer kako mračno doba literature utječe na gotovo sve podjednako. 

Je li slučajnost što oba djela govore o pronalasku lošeg u ljudima, bilo da je to Dorianova zaljubljenost u samoga sebe ili pak Hydeova nagla priroda?

Čak i ako hipotetički kažemo kako je to puka slučajnost i pretpostavimo kako su autori bili u sličnom mentalnom stanju prilikom stvaranja ovih remek-djela, ne možemo poreći kako je teško vjerojatno da su baš one osobe zadužene za pobuđivanje njihove zle prirode oslovljene istim imenom. 

Dr. Henry Jekyll, znanstvenik koji se u dobu porasta važnosti religije naizgled trudio sklopiti duhovno i znanstveno te otkriti lijek za razaznavanje dobroga i lošega u ljudima stvara gospodina Edwarda Hydea, svoj alter-ego koji mu naposljetku oduzima život. 

Lord Henry Wotton, aristokrat koji pronalazi gotovo savršenog mladića i upropaštava ga naglim uvođenjem u svoj hedonistički pogled na svijet.

Oba djela sadrže također i lik individue koja se predstavlja kao bezuvjetno dobar prijatelj dugi niz godina te pozitiv izopačenih likova; bili bi to slikar Basil Hallward i dr. Lanyon. 

 U oba djela zlo pobjeđuje dobro, nakon čega biva uništeno od samoga sebe. 

Nakon što Dorian Gray ubija Basila Hallwarda, bez pokajanja uništava svoju sliku što ga otjera u smrt i njegovoj perpetualnoj ljepoti zadaje ožiljke koji predstavljaju počinjena zlodjela. Dr. Lanyon svjedoči pretvaranju Hydea u Jekylla te se nasmrt preplaši, nakon čega, poput zlobnika Rodericka Ushera, umire.

Dorian Gray nikada nije želio priznati kako se promijenio pa čak i u trenucima kada se nevoljko osvrće na mladi život Sybile Vane koji je oduzeo, ne priznaje da se njegovo biće suštinski izobličilo. 

Edward Hyde u zadnjoj ispovijesti dr. Jekylla govori o njemu kao o drugoj osobi, ali nikada ne govori o sebi kao o Hydeu, iako je to idealna prilika za takvo što. 

Drugi Gray i Hyde nikada nisu niti postojali. Sva njihova djela su unutarnje želje pobuđene na različit način, ali s istim motivom; činjenjem zla bez otkrića. 

Doriana u smrt tjera pomisao na to da će i bez pokajanja, uništenjem onoga za što je prodao vlastitu dušu biti spašen, a Jekylla upropaštava jedna kontaminirana kemikalija i njegova želja za počinjenjem grijeha u krabulji. Apsolutno dobro biva uništeno zajedno s vlastitom suštom suprotnošću, a od njega ne ostaje ništa osim sjećanja na dobroćudnog znanstvenika i najljepšeg mladića kojeg je svijet ikad vidio. 

„Eto, dakle, odlažući pero i zapečaćujući svoju ispovijest, okončavam život tog nesretnika Henrya Jekylla.“ -gdin Edward Hyde

Ena Karić, 3. a

 

JUNAŠTVO

Junaštvo. Riječ koja, ma koliko mi bili mladi ili stari, neuki, nezreli, ili pak zreli, u većini nas budi dijete zaljubljeno u bajke, željno da vidi istinsku hrabrost i ogromnu ljubav. 

No, mijenja li se vremenom njegova definicija? Što je „junaštvo“ postalo? Za početak, postoji li ono danas uopće? Primjenjuje li se na svakodnevni život kako bi nekome uljepšalo dan, popravilo nešto s čim taj netko nije zadovoljan, a ne može ga promijeniti sam? 

-Naravno da ne. Iznenađeni ste odgovorom? -Zaboga, zar ste uistinu očekivali drugačiji odgovor? Zar već niste shvatili da u vremenu u kojemu živimo takvo što ne postoji? Pitate se u kakvom vremenu živimo?

 -Živimo u vremenu kada se ne cijeni Penelopina savršena vjernost, u kojemu se ismijava Romeova opijajuća ljubav i zamjenjuje time što se nitko ne voli bezuvjetno. Toliko nas zasljepljuje oponašanje drugih da bismo bili prihvaćeni da u potpunosti zaboravljamo na naš zadatak kao ljudska bića. A, kada nas neki pojedinac podsjeti na to, otrgnemo se iz njegovih brižnih ruku, pobjegnemo od njegovog srca željnog pružanja pomoći, zaboravimo na Pegazovu bezuvjetnu poslušnost i potrčimo prema Narcisovim rukama, koje nam ne mogu pružiti ništa osim još snažnije zaluđenosti samim sobom, uništavajući nas sve lakše, jer iza samog Narcisa stoje milijuni drugih zlikovaca, s nasmiješenim pogledima i raširenim rukama, krvožedno čekajući svoje nove žrtve. Oni od nas naizgled ne traže ništa osim malo posvećenosti u ignoriranju svega ovozemaljskoga, osim činjenja zla. Oni sjede u mjestu i smješkaju vam se, potajno se moleći da pored Atenine mudrosti odaberete Katarininu goropadnost, da pored Hamletove upornosti odaberete Macbethovu surovu, krvavu ambicioznost, potaknutu željom za upravljanjem svima. 

A Pegaz? -On vas čeka, s krilima spremnim za let prema dobroti i sreći, svemu pohvalnom. Put do Pegaza i Narcisa je jednako dug i lak, ali na vama je koji ćete izabrati. Vjerojatno se kao i ja ponovno pitate: „Ako su oba puta u potpunosti jednaka, zašto onda uporno biramo put ka zlu?“.

 -Zato što je mnogo jednostavnije pratiti čopor od milijuna ka zlu, nego se sam uputiti prema dobru. Možda je tako i bolje u svijetu u kakvom danas živimo. Jer, što su naši junaci dobili od svog junaštva? Kazne i smrt, znali su završavati gore od zlikovaca. 

Danas je, izgleda, ipak najveće junaštvo biti čovjek.

Ena Karić, 3. a