Pero Zečević

  Pero Zečević rođen je 1. veljače 1959. godine u Gornjoj Dubici. Osnovnu školu završio je  u Gornjoj i Donjoj Dubici, a klasičnu gimnaziju u Bolu, na otoku Braču. Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Osijeku 1985. godine. Nakon toga počeo je raditi kao profesor u Srednjoškolskom centru u Odžaku, predavajući stručne predmete u srednjoj poljoprivrednoj školi. Na tim poslovima, kao vrlo stručan i omiljen predavač, radio je do ukidanja poljoprivredne struke 31. kolovoza 1989. godine.

Potom se aktivno počinje baviti društvenim i političkim radom te na prvim demokratskim višestranačkim izborima biva izabran u Skupštinu općine Odžak. Tijekom ratnih godina i dalje se bavi političkim radom i organizacijom obrane općine Odžak te tijesno surađuje sa 102. brigadom HVO-a i izbjeglim narodom s prostora Bosanske Posavine. Nakon završetka rata u BiH, radio je neumorno na poslovima povratka i obnove prostora općine Odžak, a zatim preuzima rukovođenje Općinskim vijećem Odžak i na toj poziciji ga zatiče smrt 7. prosinca 1997. godine.

Na inicijativu bivših kolega iz Srednjoškolskog centra, Općinsko vijeće Odžak je donijelo odluku da se u trajni spomen i znak zahvalnosti ova srednjoškolska ustanova nazove imenom Pere Zečevića.

Naslovnica

Učitelji su svjetlost života

Obrazovanje je stup čovječanstva. Ono što nas kao individue karakterizira od kolijevke do groba, no samo njegovo poimanje se u suštini razlikuje od čovjeka do čovjeka. 

Onoga koji ne stremi stalnom usavršavanju i želji da stekne nova znanja teško možemo nazvati i antropomorfnim, jer u njemu gotovo da i nema ništa čovječno, stoga njegovo poimanje ne ide mnogo dalje. 

Obrazovanje je stup čovječanstva, a stup obrazovanja je učitelj. 

Bilo da je to onaj koji vas je naučio čitati i pisati, koji vas je uveo u zanimljive sfere obrazovanja ili pak onaj koji vas je pripremio za rad u pojedinoj struci, za jednoga od njih posebno ćete se vezati. 

Dužnost koju učitelj svaki dan samim odabirom svoga zanimanja nosi važnija je od bilo koje druge, jer o svom moralu, bontonu i naposljetku zanimanju, učite od njega. 

Kako stara poslovica kaže: „Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.", tako su i učitelji, pored svog stručnog usavršavanja, dužni cijeli radni vijek slijediti ono Tolstojevo pravilo o tome kako je onaj učitelj koji voli svoje učenike kao vlastitu djecu bolji od onoga koji je pročitao sve knjige. No, tu dolazi do prepreka koje učitelj uspješno i uz vlastiti trud treba svladati, jer se nije jednako lako približiti svakom učeniku, njegovim željama, motivima i potrebama pa se čak ni tu ne može vladati po određenom, unaprijed zacrtanom putu, nego, zajedno s učenicima, uči dok je živ. 

Kaže se kako je čovjek mrtav tek onda kada ga ništa ne privlači k novim spoznajama pa se za učitelje slobodno može kazati kako žive duže od najljepše pisane riječi, jer njihova djela, kroz njihove učenike koji postaju njihovi novi tumači, žive vječno. 

Učitelj je svjetlost života, dašak topline u okrilju spoznaje koja neizbrisiv trag ostavlja kroz vjekove svoga postojanja, što je na sebi svojstven način rekao i naš pjesnik Musa Ćazim Ćatić u pjesmi posvećenoj njegovu učitelju, riječima: 

"Jest, svietli traci Tvog velikog uma
Bijahu luča moje mlade duše.
Što u pravoj stazi vodili su mene,
Gdje viečne sreće divne cvatu ruže."

Ena Karić, 3. a